Interview with Mrs. Angie Didovic from Cleveland, USA

Transscript

Ana: Dobar dan svima iz hladnog i mutnog Zagreba. Nadam se da ste dobro i da ste zdravi. Mi se danas jako veselimo jer snimamo intervju s mojom dragom učenicom Angie iz Clevelanda. Ona će nam pričati o sebi, o Hrvatskoj, o Americi i o nekim aktualnim temama. Hvala vam što ste i danas s nama i što nas slušate i vjerujemo da će vam intervju biti zanimljiv i koristan. Dobar dan Angie. Kako si?
Angie: Dobar dan, Ana. Dobro sam, hvala.
Ana: Kakvo je danas vrijeme u Clevelandu? Ima li snijega?
Angie: Da, ovdje je hladno. Ja mislim da je oko 4 stupnja, a sinoć je palo malo snijega.
Ana: Evo u Zagrebu još ništa odnosno trenutno ništa. Nadamo se da ćemo uskoro i mi imati opet malo snijega. Evo, možeš nam ispričati svoju priču? Odakle si ti? Gdje si rođena? Gdje živiš? Odakle je tvoja obitelj?
Angie: Da, mogu. Ja sam iz Amerike, a rođena i odrasla u Clevelandu, Ohio. Još uvijek živim u Clevelandu. Moja mama je rođena u Hrvatskoj, a porijeklom je iz Solina oko Splita, a tata je rođen u Hercegovini. Oboje su u države kao United States došli kao tinejdžere i susreli su se ovdje i–
Ana: Zaljubili su se u Americi?
Angie: Da, zaljubili su se tu, ali većina od tate i njegove obitelji ostali su u Hrvatskoj i živi u Vinkovcima.
Ana: Super. I što bi nam mogla reći kako žive Hrvati u Americi? Evo, ti se družiš s puno Hrvata, je li tako, koji žive u Americi? Kakav je njihov život?
Angie: Pa u Clevelandu je uvijek postojao vrlo kao velika hrvatska zajednica. Svi se poznamo, poznajemo se. Moja djeca također su vrlo uključeni u hrvatsku zajednicu, bili su u tamburici, imamo hrvatsku crkvu. Svi idemo, svi pričamo, pomalo hrvatski, pomalo engleski. Moja djeca vole posjećivati Hrvatsku, govore dosta hrvatski, ali većinom svega razumiju, ali mi perfektno.
Ana: [smijeh] Malo ih muči gramatika.
Angie: Da, pa i mene. [smijeh]
Ana: Dobro, nema problema. Znači priča se i hrvatski i engleski.
Angie: Da, stalno. Između djece tu pričaju se. Tu kad je bilo rata u Hrvatskoj, došlo su kao puno, mi kažemo novidošli, iako nisu više novidošli, nego su tu bili 25 godina i više, ali svi puno povezani. Tako da imamo Hrvatsku domu i stalno smo tamo, nešto zajedno imamo.
Ana: Znači baš se osjeća to zajedništvo među Hrvatima u Clevelandu?
Angie: Da, da.
Ana: Dobro. Evo s obzirom na ovu aktualnu situaciju, vjerujem da je u Americi u Ohiu slično kao u Hrvatskoj trenutno. Pa što bi nam mogla reći, što ti najviše nedostaje u ovoj korona krizi?
Angie: Uglavnom ja mislim da mi nedostaje biti sa ljudima. Samo da se družimo. Onako. Mi ostanemo sad kući više i iako možemo izaći, ljudi se boje izaći.
Ana: A jesu li otvoreni restorani i kafići? Jer u Zagrebu, odnosno u Hrvatskoj, još uvijek ništa ne radi, još uvijek ne možeš popiti kavu nigdje vani, ne možeš otići na večeru, ni na ručak, sve je zatvoreno. Kako je u Americi?
Angie: Da, ustvari sve je otvoreno tu. Mi možemo, mi smijemo ići u restorane, mi možemo pojesti i unutra, tamo sjesti zajedno. Ima granica koliko ljudi je za stolu, ali sve je otvoreno. Imaju kao manje radne sate, samo radi do 10. [unintelligible 00:04:22] Klubovi, naravno, nisu oni otvoreni, ali sve drugo je otvoreno. Iako je naša situacija možda još gora od vaše, oni se nisu zatvorili. Ne znam zašto. Prije je, a sad trenutak je sve još uvijek otvoreno.
Ana: A dućani i Shopping centri?
Angie: Sto posto možeš ići.
Ana: A maske?
Angie: Maske obavezno moraš nositi.
Ana: I što se dogodi ako netko ne nosi masku?
Angie: Onako kažu da imaju kazne, ali nisam baš to vidjela. [smijeh] Pitaju više puta: “Stavi masku, stavi masku”.
Ana: Dobro. Evo, iako je to sad već bilo prije čini nam se jako puno, ali možeš nam ispričati ukratko kako si ti proslavila Novu godinu?
Angie: Novu godinu? Ja mislim da sam– Sad moram mislit nazad. Za Novu godinu običnu bi imali inače, da nije ova korona, bili bi band u Hrvatskom domu ovdje u Clevelandu. Ali nismo to imali, tako da smo se skupili samo kod mene, kod kuće, nas četiri, pet, otvorili smo bocu vina, malo smo pojeli, iako smo ostali budni do nešto četiri ujutro, tako da mi je bilo zabavno. Malo smo pjevali i bili smo samo nas, malo društvo.
Ana: Super. A možeš li usporediti život u Americi i život u Hrvatskoj? Evo, ti stalno dolaziš u Hrvatsku puno puta tijekom godine. Jedan velik dio godine si u Hrvatskoj. Pa koje su možda neke sličnosti i razlike načina života u Hrvatskoj i u Americi?
Angie: Već sam mislila više puta na tome. Mislim da je glavna razlika između života u Ameriku i života u Hrvatskoj u tome što ovdje živimo dalje od gradove i svugdje se moramo se voziti, najviše. Nemamo toliko kafića, ali ljudi se samo sjede i provode u vrijeme kao zajedno na kavi. Vani ste, hodate okolo i puno više ste zajedno, kao u gradu. Tu kod nas mi živimo malo daleko od grada i ovdje nemamo, to moramo zvati jedni druge da pitamo: “Hoćete li biti kod kuće, doći ćemo mi sad na kavu”. To je jedino glavna, kao između nas, kao puno drugačije.
Ana: I što ti misliš što je bolje? Što se tebi više sviđa? Kad si u Hrvatskoj, taj način života ili način života u Americi?
Angie: [smijeh] Ti to već znaš, ali ću ti reći da je meni se sviđa onako kako je u Hrvatskoj. Ja bih voljela živjeti u grad, gdje se samo hodamo po trgovine, po kafiće, to me i puno– Puno je kao uzbuđenja, živo je to sve. Ovako je malo dosadno. Ako nemaš nikog kod kuće, onda si sam. Ili si u dvorištu sam. Ili samo sa tu mali obitelj. Ja volim ljudi i ja bih radije tamo bila.
Ana: Znači ti bi isto radije živjela negdje u centru grada na primjer, nego tako da imaš pola sata vožnje do prvog dućana?
Angie: Da. Sto posto.
Ana: Dobro. A gdje se vidiš za 10 godina? Želiš li se možda preseliti u Hrvatsku? Kakve imaš planove?
Angie: Da. Ja mislim da ću se ja preseliti u Hrvatskoj. Moji su roditelji već stariji. Oni su već rekli da bi oni išli tamo. Kupili su stan u Vinkovcima. I ja mislim da će se oni sad vratiti, kad korona prođe i to sve. Cure su mi dosta povezani s Hrvatskom, moje cure. Oni će isto doći a i ja mislim da ću i ja tu i tamo morati imati mali stan i tamo nešto malo. Biti malo tamo, malo tu.
Ana: Pola, pola. Da uzmeš nabolje od Amerike i najbolje od Hrvatske.
Angie: Sto posto, da. [smijeh]
Ana: Odlično. A koji bi dio Hrvatske izdvojila kao najljepši? Dakle, voliš li više obalu ili kontinent? Što je tebi najljepše?
Angie: Ne mogu odabrati samo jedno. A što je više prekrasno? Obale su prekrasne, ali moja obitelj, oni su iz Slavonije i tamo mi je srce. Također volim i Zagreb. Zagreb mi je sve živo. Siguran mi je, tamo ima toliko za napraviti i raditi. Ne mogu sad reći da mi je bolje u Dalmaciji ili u Zagreb, ali volim Slavonija. [smijeh]
Ana: Ipak je srce u Slavoniji.
Angie: Da.
Ana: A možeš možda izdvojiti, na primjer na obali neko mjesto koje ti je ostalo u sjećanju kao baš prekrasno, koje bi ti na primjer nekome preporučila da svakako, ako je na hrvatskoj obali, da svakako posjeti to mjesto?
Angie: Da. Znaš što mi je najdraže? Mi smo uzeli stan. Imamo u Primoštenu. I to mi je super. Primošten je super mali grad. Ali da ti kažem, Zadar mi je baš super. Ima svega. Nije prevelik, ima lijepi obale, ima kao male– Joj, kako se kaže? Islands. Joj, ne sjećam se.
Ana: Mali otočići.
Angie: Da, otočići ima tamo i ima puno za raditi, ali nije prevelik. Možeš voziti, znaš gdje si, puno lakše nego kad sam u Zagrebu. Izgubim se malo. Da.
Ana: Zadar je inače poznat po najljepšem zalasku sunca.
Angie: Da.
Ana: To obično pričaju da zadarski zalazak sunca se ne može usporediti ni sa čim drugim, da je stvarno poseban. Evo, mogu se složiti. Ja sam isto puno, puno godina ljetovala u Zadru i stvarno mislim da bi to svatko tko voli putovati i tko voli Hrvatsku, mislim da to treba vidjeti svakako.
Angie: Da, skoro smo skupili stan u Zadru, ali mama se zaljubila u Primošten i tako da smo tu.
Ana: A što ti je u Primoštenu najljepše?
Angie: Najljepše?
Ana: Jesu plaže možda ili gradski centar?
Angie: Čisto i čisto, sve mora je skroz čist, ali tamo i su najljepše– Kao, mora je skroz čisto, plavo. Ne možeš ni misliti koliko je boja to drugačija.
Ana: Dobro.
Angie: Stvarno je super tamo.
Ana: Super, odlično. Onda se nadam da ću doći kod tebe na ljeto u Primošten vidjeti.
Angie: Da, može.
Ana: Evo, dakle, s obzirom na to da je ovaj podcast za naše slušatelje koji uče hrvatski, što bi ti rekla što je najteže? Znači, je li hrvatski jezik težak jezik za naučiti i što je možda tebi najteže?
Angie: Vjeruj mi da je hrvatski jezik koji teško je naučiti, ja mislim. Da to nisam čula cijeli život, da sam govorila sa mamom, sa didom, a ne znam koliko bi mogla naučiti sada. Ali padeže su mi najteže za pamtiti. Ja mislim, kad čuješ jezik stalno, onda neke stvari samo su kao normalno da kažeš tako. Ali ako naučiš naopako, onda je jako teško to popraviti. A kada moraš koristiti što i– Druge situacije, ali padeže su mi najteži. Ja mislim da je jako teško to naučiti.
Ana: Doblro. A što–
Angie: Pogotovo ako pričaš svaki dan sa nekim, da slušaš.
Ana: Da. Pogotovo kad si zapravo okružen s engleskim, gdje god pođeš, priča se engleski, televizija na engleskom, računalo na engleskom, mobitel na engleskom, ljudi oko tebe svi na engleskom, onda je teško.
Angie: Jako teško je. Teško je problem je tu, ovi mi Hrvati, koji smo tu u Americi, mi znamo svi, kao znamo, ako ne znamo sto posto hrvatski, znamo. Razumijemo. A pričamo pola i pola. Brokeri, kao što kažu. I ako ne znaš, možeš samo ubaciti riječ na engleski i svi će reći okaj, oni su to sve razumjeli.
Ana: Da, to si ti rekla, da je to novi jezik, da je to Crenglish.
Angie: Da, Crenglish, right. I to nije dobro. Onda svi– Nitko te ne ispravi, nitko kaže: “Ej, to nisi dobro rekla ili se kaže ovako ili evo ponovi, nisam te razumjela.” Tako da što smo naučili krivi i ostane tako.
Ana: Znači puno je teže nešto učiti ispočetka, ako si već nešto zapamtila, što je krivo?
Angie: Da, da.
Ana: A što tebi najviše pomaže u učenju hrvatskog, osim lekcija sa mnom? Znači, gledaš li ti možda neke televizijske programe? Slušaš li hrvatsku glazbu? Ili možda čitaš nešto na hrvatskom?
Angie: Gledam hrvatsku televiziju. Ali ja mislim da mi je glazba najbolje pomaže da naučim hrvatski. Čitam knjige na hrvatskom, ali vrlo čitam. [smijeh] I neke časopise gledam. Ali najviše mi je ono što imamo mi obitelj tamo i oni još uvijek pričaju samo hrvatski neki. Ja mislim da je glazba najveća pomoć. Onda razumiješ kontekst. I čuješ neke riječi, koje možda ne bi znala, ali povežeš to sve skupa zajedno i onda kao kužiš što su oni rekli.
Ana: Rekla si da moraš puno putovati, ako ideš na primjer do centra grada ili u dućan negdje pa ti onda super da si pustiš u autu, na primjer.
Angie: Pustim si u autu. Nikada ne slušam američki radio. Ne slušam to.
Ana: Znači uvijek na hrvatskom.
Angie: Da, uvijek. I djeca mi isto tako. Čudno je. [smijeh] Ti Amerikanac i sjediš u auto s nama, a oni kažu: “Što je ovo?” [smijeh] Da, super je.
Ana: Koji ti je najdraži hrvatski pjevač ili pjevačica?
Angie: Joj, imam puno hrvatskih pjevači. Ne znam imam li samo jednog ili dva. ali sviđa mi se Grašo, Figer, Nižetić, naravno Severina. I Oliver mi je bio najdraži u jedno vrijeme. Ali znaš, nemam ni jedan samo.
Ana: A jesu li oni također popularni u Americi?
Angie: Jesu, jesu. I hitovi stalno spuštamo one što je najnovije hitove tamo isto slušamo. Sve znaju, svaku riječ. Ne znaju pričati neke stvari na hrvatski, ali znaju pjesme.
Ana: Pa super.
Angie: Da.
Ana: Nema ništa loše u tome. Dapače.
Angie: Da.
Ana: Evo i što bi mogla poručiti našim slušateljima, dakle ljudima koji uče hrvatski? Imaš li možda neki savjet za njih?
Angie: Da uči hrvatski ili–? Mislite [unintelligible 00:15:54]?
Ana: Znači, koji savjet bi dala našim slušateljima koji uče hrvatski?
Angie: Savjet bi dala svima, koji to mogu, da za hrvatski jezik u ranijoj dobi bi počeli pričati hrvatski. Da idu tamo, ako su mladi i mogu potrajati kao semestar u Zagrebu ili godinu dana ili nešto, da živjeti u Hrvatskoj. I to bi bilo sjajno. Žao mi je da nisam pustila svoje djece da idu tamo, da su tamo na Pakote bili. A čitanje čak i dječje knjige, to je korisno i tu bi počela. Onako stupiti u kontakt sa obitelji koji je tamo. Komunicirati s njima kao način vježbanja možda. I slušati glazbu. Da.
Ana: I znači misliš da se najviše uči kad si ovdje fizički u Hrvatskoj?
Angie: Stoposto. Stoposto.
Ana: Dobro.
Angie: A oslobodiš se u pričanje kad si tamo duže. Da.
Ana: Znači, prvo kad dođeš imaš malo tremu, pa onda dan po dan i već deseti dan pričaš ko da si cijeli život tamo?
Angie: Pa da. Stres mi je kad dolazim odmah. [smijeh] Prva dva dana onda mislim neću ništa pričati, ali ne možeš tako. Onda moraš dalje pitati, i onda skužiš da i tamo, ako ne znaš sto posto, oni će ti razumjeti. Puno ljudi govore engleski jezik tamo isto. Ali lakše ti je učiti kad si tamo. Čuješ te padeže. Čuješ ono, kako ljudi pitaju za nešto. Onda samo ponoviš ono i naučiš puno tako.
Ana: Dakle, ipak je to najbolji način?
Angie: Da, sto posto.
Ana: Dobro. Angie, puno ti hvala što si danas bila s nama i izdvojila svoje vrijeme za nas. Bila si super. Evo, još jednom ti puno, puno hvala. Nadam se da se čujemo opet u nekom drugom podcastu. Sigurno ćemo smisliti još svašta zanimljivog, pa ćeš nam moći i ti odgovoriti opet na neka pitanja. A vama dragi slušatelji puno hvala što ste nas i danas slušali i nadam se da vam je bilo i korisno i zanimljivo, i ostanite zdravi i pozdravljam vas do sljedećeg tjedna.